Rođeni Mostarac, sin prvog urologa u Hercegovini Izedina Pintula, najstariji unuk nesuđenog reisa i posljednjeg mostarskog kadije Bešir ef. Pintula, prvi vokalni solista ansambla Mostarske kiše, kantautor, ljekar dvostruki specijalista sa stalnom adresom u Hamburgu, analizira društvena kretanja na Balkanu i Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini posebno, građanske zablude, bošnjaštvo, dijasporu, EU i neophodne reforme na svim a ne samo državnom nivou. Govori i o onom o čemu svi drugi ćute.
Šta ste Vi od svega ovog najviše?
Slobodan čovjek koji je dokazao da se u današnjem naopakom svijetu ipak može živjeti časno i pošteno a istovremeno ugodno i komforno. Pritom da me ne zanima koja je stranka na vlasti, da nikom ništa nisam dužan i da nikoga ne moram za bilo šta da molim.
Koliko Vas je formirala porodica u kojoj ste rođeni?
Porodica formira svakog čovjeka. I dobrog i manje dobrog. Meni je moja nekada otvarala i zatvorena vrata. Tim se međutim nisam koristio kao privilegijom, već više kao obavezom. Kada sam došao u Njemačku, shvatio sam da je pozivanje na porijeklo više slabost nego prednost. Recept za uspjeh su vlastiti rad i odricanje. U mojoj struci to je odnos prema kolegi i sestri na odjelu i empatija prema čovjeku i pacijentu. Čak i prije znanja i sposobnosti. Povrh svega jedna socijalna kompetencija bez koje poneki zalutaju u profesiju.
Kadija Bešir ef. Pintul od prvih dana rata 1941. godine protestuje protiv progona Srba kada bježi u Prozor, gdje se kao antifašista i aktivni sudionik NOB-a uključuje u ilegalni rad. Od 1943. do 1945. vršio je u Fojnici dužnost predsjednika Narodnooslobodilačkog pokreta. Po oslobođenju Sarajeva nudi mu se položaj reisu-l-uleme, što on odbija. Zašto je Vaš djed 1947. godine odbio da bude prvi jugoslovenski reis?
Najsigurnije bi bilo da ga upitamo, pa da obojica iz prve ruke saznamo. Ali on nije više živ. Mislim da se odgovor ne krije u njemu samom, čovjeku koji je odbio, nego u onom koji je prihvatio i bio reis. Prije više godina prolazeći Mostarom vidio sam zakačen plakat s naslovom „Znameniti Mostarac Ibrahim ef. Fejić“ u čiju se čast održavala neka javna tribina. Ja o Fejićevoj znamenitosti neću da se izjašnjavam, ali bih najtoplije preporučio da se obrati pažnja na njegove govore prije, za vrijeme i nakon suđenja „Mladim muslimanima“. U ovoj konstelaciji mogu da naslutim da bi rahmetli Kadiji „znamenitost“ reisa Fejića bila ispod časti, a ljudi koji i danas slave takvu znamenitost Kadiju kao reisa nisu ni zaslužili. Dobili su onog koji im priliči.
Da se vratimo malo u djetinjstvo. Pjevali ste Titu kao solista „Kiša“ sedam puta. Po čemu se sjećate tog vremena?
Ansambl Mostarske kiše me je oblikovao kao čovjeka, a kasnije i kao autora. Raspad Jugoslavije devedesetih mi je teško pao jer smo upravo toj Jugoslaviji pjevali s puno ljubavi. Danas se olako prihvata teza da su nacionalizmi devedesetih jedini krivci za stradanja i raspad zemlje. Oni su bili posljedica stanja sedamdesetih i osamdesetih, koje su za nas i danas romantične. Već tada smo napustili ideale socijalne pravde i utemeljili sistem u kojem je na skali društvenih vrijednosti jedan jedini gol glavom na utakmici bio vredniji nego čitav radni vijek jednog prosvjetnog radnika. Zbog istih razloga će propasti i današnji orvelovski svijet u kojem su igra i zabava kult a obrazovanje teret.
Šta je za Vas bivša Jugoslavija?
To je zemlja u kojoj sam se rodio i koju i danas volim. U njoj bratstvo i jedinstvo nisu bili tek puke floskule niti izum Komunističke partije. Ideje i ideali o bratstvu i zajedništvu južnoslavenskih naroda puno su stariji od komunističkih. Ja i danas vjerujem u njih. Kada se ispune preduslovi, oni će ponovo doći na tapet. U to sam siguran.
Na koje preduslove mislite?
Da se sve tri etnonacije u Bosni i Hercegovini riješe vlastitih zabluda. Prvo bošnjačka da dovrši formiranje svoje nedovršene nacije i preobrazi se u bosanskohercegovačku, u kojoj vjerska pripadnost neće biti sinonim već tek jedan od četiri elementa identiteta a to su, pored vjere – nacija, jezik i država. Druge dvije da se odreknu velikosrpskih i velikohrvatskih ideologija antibosanstva i antihercegovijanstva i da svoju takozvanu konstitutivnost ne zloupotrebljavaju i ne koriste kao uporište za secesionizam.
Srbima se mora priznati da ustav iz 1974. kao da je iz zemlje iščupao šest korjenova, skratio ih na podjednaku dužinu i ponovo posadio u zemlju. To nije bilo baš najsretnije rješenje jer je srpski korijen u nacionalnom i državotvornom smislu bio najdublji. Da je drugačije, raspad SFRJ bi se mogao protumačiti kao da je šest kraljevina između sebe zaratilo, pa se podijelilo u šest nezavisnih država. Međutim, to nije bilo tako. Hrvatski kralj nije bio u Nišu ni bosanski u Zagrebu jer ih jednostavno nije više bilo. Ali je srpski bio u Splitu.
Hrvatima se mora priznati ljubav i odanost današnjoj nezavisnoj državi, ali ih istovremeno i podsjetiti da im domoljublje može biti nedovoljno i upitno za njihovu buduću slobodu i nezavisnost. Ako im ikada teritorij dođe u pitanje i ne budu mogli da ga brane – bilo zbog Mađarske, Austrije, Italije ili nekog drugog, bojim se da prekasno ne ukopčaju da nisu ni Romani ni Germani, već Slaveni koji s ostalim dijele isto nebo, isti kamen, isti jezik i iste emocije, i da samo u jednoj zajednici s ostalim mogu biti mirni i sigurni. Nadam se da će većina konačno shvatiti da ideje Ilirskog pokreta nemaju nikakve veze ni s komunizmom ni s Blajburgom ni s likvidacijom fratara u zapadnoj Hercegovini.
Borba za takozvanu građansku državu najgori je mogući put za Bosnu i Hercegovinu. Građanska država je velika podvala i zabluda. Bosna i Hercegovina mora da bude nacionalna država Bosanaca i Hercegovaca, i to bez obzira na vjersku pripadnost i politička uvjerenja njenih ljudi. To je preduslov za ponovno ujedinjenje Južnih Slavena. Što ne znači nužno stvaranje zajedničke države. Neka vrsta unije i odbrambene strategije najjači je adut za prosperitet sviju. Ako neko sa strane nekoga napadne, da svi skoče kao jedan, a da istovremeno postoji konsenzus o međusobnom nenapadanju.
Zašto smatrate da su Bošnjaci nedovršena nacija?
Zato što su bili u zabludi da uvijek mogu imati hljeba ako imaju samo brašna. To bez vode, germe i soli ne može. Tako ni za identitet nije dovoljna vjera. Bez nacije, jezika i države nikako ne može. Tu su lekciju još u 19. vijeku debelo prespavali. Muslimanski prvaci nisu prihvatili svoj bosanski nacionalni identitet ni onda kada ga je 1903. godine austrijski namjesnik zdušno zagovarao. Te glupake zanimala je samo vjerska i kulturna autonomija u okviru Austro-Ugarske jer o naciji i državi očigledno nisu znali ništa.
Od tada pa do danas namjesnici se mijenjanju, a Bosna i Hercegovina je po običaju okupirana zemlja u kojoj se najprominentnija ulica u glavnom gradu zove po otomanskom vazalu. Slavimo državnost obnovljenu ZAVNOBiH-om, a ponašamo se kao da je njegov član bio Ferhad-beg a ne Vaso Miskin. Ferhadija je danas simbol autoantibosanstva koje suncu zaklanja tamu bošnjačkih zabluda. Bez mentalnog oslobađanja od Turaka ne može se graditi nacionalna država.
Reforma Islamske zajednice BiH je osnovni preduslov za opstanak nacije i države. Kada to kažem, ne mislim na reformu vjere, nego reformu pristupa vjeri u organizacijskom i egzistencijalnom smislu. Islamska zajednica se od svog postanka tradicionalno ograničavala na vjerska pitanja, što joj je bio kapitalni propust. Ona je najkasnije dolaskom Austro-Ugarske morala postati stub nacionalnog identiteta. Ne samo da to nije nikada učinila već je svaku nacionalnu ideju gazila i smatrala nekim vidom mnogoboštva. Što je najgore, izgleda da ona nije bila u stanju zaštititi muslimane ni kada su bili biološki ugroženi. Agrarna reforma kralja Aleksandra je holokaust prije Holokausta i pljačka bez presedana u modernoj istoriji Evrope, gdje je vjerska pripadnost bila jedini kriterij za oduzimanje zemlje koja ni do danas njenim vlasnicima nije plaćena. Posljednja tranša bila je isplaćena 1940, a morala je biti isplaćivana do 1975. godine. Nije mi poznato da je i pred jednim nacionalnim ili internacionalnim sudom ikada i igdje podignuta tužba za kompenzaciju posljedica ovog protivpravnog i rasističkog djelovanja. Izgleda da osim dove nije postojao nikakav intelektualni kapacitet ili makar ideja o kojoj se šapatom govori da se na bilo koji način zaštite ti obespravljeni ljudi. Oni su srećom po pljačkaše bili muslimani, a njihova zajednica koja je bila dužna da ih štiti nemoćna i inferiorna.
Kakva je situacija sa Bošnjacima u dijaspori?
Razasuta je po svijetu i pluta na pučini bez pojasa za spašavanje jer nema ništa čvrsto za šta da se uhvati. Ne bude li se iz korijena mijenjao bošnjački nacionalni kontekst, oni će, isto kao i Bošnjaci u Turskoj, da potonu i da nestanu. Za razliku od njih, ni vjera im za dvije ili tri generacije ostati neće.
Islamska zajednica je dužna da im ponudi pojas za spašavanje, ali ne na način na koji je to dosad radila. Ona i Bosance i Hercegovce bez obzira na vjerska uvjerenja mora okupljati oko nacionalne i državotvorne ideje. To se ne može postići isključivo propovijedanjem vjere. Pogotovo ne onda ako se imitira jedan kulturno-civilizacijski krug kojem većina ne pripada. Time se ljudi ne animiraju, nego udaljavaju od zajednice i osnovne ideje. Vrata džamija u BiH moraju se širom otvoriti i osmišljenim programima preuzeti društvenu, integrativnu, kulturnu i reprezentativnu ulogu u kojoj vjera jeste osnovni ali ne i jedini aspekt.
Da li i kada vidite našu zemlju kao članicu Evropske unije?
Još sredinom 2011. godine u jednom intervjuu sa Gordanom Sandić-Hadžihasanović za RSE o tom sam se pitanju izjasnio skeptično. Ko bi tada vjerovao da danas, petnaest godina kasnije, još nismo dio zajednice evropskih naroda? Danas je ukupna situacija gora nego tada. Uslovljava nam se da doktoriramo, a nismo još ni maturirali. Postoje značajni elementi na Zapadu koji nas već 35 godina vuku za nos, a kod nas ne postoji nikakva nacionalna strategija niti snaga da im se suprotstavi. Bio bih spreman da šurujem i sa crnim đavolom da spasim svoj narod i svoju zemlju. To podrazumijeva i druge integracije, ne samo NATO ili EU.
Veliki je problem što se prešutno pristaje na tzv. multikulturalnost u BiH. Ta multikulturalnost, ako bi postojala, pretpostavljala bi da su Bošnjaci svoju kulturu sa istoka donijeli padom srednjovjekovne bosanske države, pa je pomiješali sa zapadnom. Međutim, ova pretpostavka se koristi samo kao ideologijska laž jer su Bošnjaci evropski narod s helenističkim identifikacijskim kodom i nisu došli niodakle.
Kroz mnoge dokumentarne filmove se pri predstavljanju Bošnjaka u svijetu prožimaju muzičke teme sa srednjeg istoka, koje po običaju stvaraju atmosferu karavana koji prolaze kroz pustinjski pijesak. Ovim im se podmeće tuđa kultura i slikaju pejzaži s kojima oni osim vjere nemaju ništa.
Nije teško primijetiti da se bit Bosne i Hercegovine kao „sjecišta kultura“ i „tačke dodira orijenta i okcidenta“ predstavlja na način da se orijent i muslimani na Istoku uzimaju kao glavni identitetski i kulturni obrazac Bošnjaka. To je, međutim, moguće samo falsifikatom njihovog nacionalnog bića.
Kako to promijeniti i šta je rješenje?
Da se na kraju zaključi da današnja Bosna i Hercegovina projektovana u Daytonu nije primarno posljedica srpskih i hrvatskih zločina i njihovih politika, nego zaslužena kazna bošnjačko-muslimanskih zabluda.
Imate dvije petogodišnje specijalizacije sa položenim specijalističkim ispitima iz opšte medicine u Hamburgu i iz urologije u Hannoveru. Zašto ste dvaput specijalizirali?
Sjedinio sam internističku i hiruršku granu, što je malo neuobičajeno. U šali kažem da sam htio da dajem golove s obje noge. To mi omogućuje da lakše odlučim gdje i koliko ću da radim, pa čak nekada i da zanovijetam, što nije pitanje struke nego izbora i vlastite slobode.
Kako je uopšte bilo uspjeti u Njemačkoj?
Uspjeh se u današnjem svijetu mjeri po kvadraturi kuće i imetku. Društveni ugled i uticaj čovjeka, u dijaspori također, direktno su proporcionalni kubikaži i broju cilindara njegovog motora auta.
Kada sam u drugoj polovini osamdesetih kao student htio da imam auto, babo mi je rekao da je bolje da idem pješke jer ću tako biti zdraviji i normalniji. Tada sam bio ljut na njega. Kasnije sam shvatio da je bio u pravu.
Da li je Vaša afirmacija u njemačkom društvu bila podjednaka onoj u domovini?
Bila je uspješnija nego u domovini jer sam imao više vremena. Puno duže živim vani nego kod kuće.
Mostarski liskaluk moćno je oružje kada se prevede na njemački. Kupiš im odmah đavla. Ipak, bez obzira na moj solidan njemački, ja ni na jednom stranom jeziku nisam u stanju da napišem bilo šta nalik „Ulici Karađozbega“. Onda sam na jednoj literarnoj večeri u Hamburgu upoznao Dietera Brumma, intelektualca, ljevičara, filozofa i nekadašnjeg urednika njemačkog Spiegla. S njim sam bez obzira na generacijske razlike dijelio skoro deset godina najdubljeg prijateljstva, sve do njegove smrti 2020. Napravio sam nekoliko dobrih pjesama na njegove tekstove i snimio album Nimm dir Zeit. Nastupali smo više godina zajedno.
Moj je bijeg iz intelektualnog plićaka u kojem sam se nekada brčkao zahvaljujući Dieteru tekao razantno. U našim nezaboravnim razgovorima u Južnom Tirolu imao sam priliku direktno iz studentske klupe slušati detalje predavanja slavnog Martina Heideggera s Frajburškog univerziteta, čiji je Dieter bio student-kritičar, o filozofiji, njegovom prijemu kod Fidela Castra na Kubi, istoriji umjetnosti, literaturi… U testamentu koji je Dieter ostavio dobio sam u miraz sve LP ploče s kraja pedesetih i šezdesetih, koje je u to vrijeme marljivo kupovao u Njemačkoj i Francuskoj. Uz to i originalne vlastoručne zabilješke razgovora koji je 1971. na Sorboni vodio sa Jean-Paul Sartreom. Te su zabilješke bile osnova za antologijski intervju objavljen u Spieglu u kojem je Dieter pojednostavljeno predstavio Sartrea i njegovo vrijeme egzistencijalizma.
Godine 2015, kada je dva miliona Sirijaca dolazilo u Njemačku, sporili smo se oko društvenih i ekonomskih posljedica ogromnog broja migranata. Imali smo suprotstavljena mišljenja. Danas je situacija puno kompleksnija jer su došli milioni ljudi bez osnovne kulture i bez ikakvih manira.
U čemu ste se sporili i šta je Dieter rekao za dolazak Sirijaca?
Matirao me u jednoj rečenici i rekao da planeta Zemlja pripada ljudima a ne nacijama.
(politika.ba)