Umjesto da osigura efikasnu nabavku i zaštiti javni interes, važeći Zakon o javnim nabavkama u pojedinim situacijama proizvodi potpuno suprotan efekat – poništava postupke čak i kada postoji uredna i prihvatljiva ponuda, a javne ustanove ostavlja bez robe koja im je neophodna za normalan rad.
Jedan od posljednjih primjera u Kantonu Sarajevu, čija dokumentacije je u posjedu portala Vijesti, pokazuje koliko sistem može biti apsurdan.
U postupku nabavke tehničkog potrošnog materijala za održavanje objekata, procijenjene vrijednosti 80.000 KM bez PDV-a, pristigle su dvije ponude.
Komisija je utvrdila da jedna ponuda u potpunosti ispunjava sve uslove tendera, dok je druga odbačena zbog formalnog propusta – nije dostavljen potpisan i ovjeren nacrt okvirnog sporazuma, dokument koji je bio sastavni dio tenderske dokumentacije.
Time je ostao samo jedan prihvatljiv ponuđač.
Međutim, tu nastaje paradoks.
Kako je postupak bio predviđen za zaključivanje okvirnog sporazuma s više dobavljača, zakon propisuje minimalan broj prihvatljivih ponuđača. Iako je jedan učesnik ispunio sve uslove, cijeli postupak mora biti poništen jer nije ostvaren zakonom propisani minimum.
Rezultat?
Niko ne dobija posao, a javna ustanova ostaje bez potrebnog materijala. Dodajmo, radi se o ponovljenom postupku javne nabavke.
Kazna za sve
Ovakvo zakonsko rješenje teško je nazvati racionalnim.
Ponuđač koji je uredno pripremio kompletnu dokumentaciju i ispunio sve tehničke zahtjeve ostaje bez ugovora isključivo zato što je drugi učesnik napravio administrativni propust.
S druge strane, ugovorni organ mora ponovo prolaziti kompletnu proceduru – od pripreme dokumentacije, objave tendera i čekanja rokova, do nove evaluacije.
Sve to troši vrijeme, novac i ljudske resurse.
U konačnici, gube svi.
Administracija ispred suštine
Posebno zabrinjava činjenica da razlog za odbacivanje jedne od ponuda nije bio kvalitet robe, cijena niti sposobnost isporuke, već nedostavljanje jednog aneksa koji je trebao biti potpisan i ovjeren.
Naravno, pravila moraju postojati i moraju se poštovati. Ali postavlja se pitanje da li je razumno da jedan formalni propust automatski ruši cijeli postupak, i to u situaciji kada postoji drugi ponuđač koji je ispunio sve zahtjeve.
Takva pravila stvaraju sistem u kojem je administrativna forma važnija od stvarne konkurencije i javnog interesa.
Posao umjesto birokratije
Posebno je problematično očekivanje da kompanije, koje učestvuju u desetinama ili stotinama tendera godišnje, svaki put prolaze kroz ogromnu količinu dokumentacije.
Umjesto da se javne nabavke ubrzavaju i pojednostavljuju, zakon proizvodi suprotan efekat – povećava birokratiju, povećava rizik od poništavanja postupaka i obeshrabruje privredne subjekte da uopće učestvuju na tenderima.
Ni ugovorni organi nisu u boljoj poziciji.
Oni su često svjesni da postoji kvalitetna i prihvatljiva ponuda, ali im zakon ne ostavlja prostor za drugačije postupanje.
Komisije praktično postaju taoci rigidnih odredbi koje im nalažu poništavanje postupka čak i kada je jasno da to nije u interesu javne ustanove.
Krajnje vrijeme za reformu
Ovakvi slučajevi pokazuju da je krajnje vrijeme za ozbiljnu reformu Zakona o javnim nabavkama.
Zakonska rješenja moraju štititi transparentnost i jednak tretman ponuđača, ali ne smiju proizvoditi apsurdne situacije u kojima se poništavaju postupci uprkos postojanju potpuno prihvatljivih ponuda.
Jer svrha javnih nabavki jeste efikasna nabavka robe, usluga i radova za potrebe građana, a ne beskonačno popunjavanje obrazaca.
Sve dok formalizam bude važniji od suštine, ovakvi slučajevi neće biti izuzetak nego pravilo – na štetu ponuđača, ugovornih organa i, na kraju, svih građana koji finansiraju javni sektor.
(politika.ba)