Budući da vrh najutjecajnije bošnjačke političke snage, Stranke demokratske akcije, smatra da program Mladih muslimana ne pripada prošlosti već budućnosti, može se naslutiti kako će ta budućnost izgledati ako se ne ograniči njeno djelovanje
U septembru 1947. jugoslavenske vlasti osudile su hafiza Mahmuda Traljića na deset godina zatvora. Bio je optužen da je, kao pripadnik tzv. »Dobračine grupe«, radio na rušenju postojećeg poretka u Jugoslaviji. Tih deset godina odležao je skoro u potpunosti, zato što nije htio da podnese molbu za umanjenje kazne. U molbi bi morao izjaviti da se kaje, a on se – kako je potvrdio u jednom intervjuu iz 1991, kada je partijska država već bila propala – nije kajao za ono što je radio, budući da je to bilo »sve sa najboljom namjerom, te sa željom da pomogne[m] islamsku stvar u našim krajevima.
Iz jedne komemorativne bilješke saznajemo da je Traljić »pripadao … ‘krugu Sedmerice’, redovnim privatnim sastajanjima koja su se održavala sedmično ili svakih petnaest dana, svaki put kod drugoga ‘člana kruga’. Tu sedmorku su činili: hafiz Omer Mašić, Kasim-efendija Dobrača, Muhamed-efendija Fočak, hafiz Ibrahim Trebinjac, Mehmed-efendija Mujezinović, Fejzulah-efendija Hadžibajrić i hafiz Mahmud Traljić. Na sastajanjima je analizirana aktuelna situacija te se angažirano razmišljalo o mogućim poboljšanjima vjerskoga života. Raspravljalo se o islamu i stanju među muslimanima Jugoslavije i svijeta.
Navedena bilješka je neprecizna, pa ne znamo je li se »krug Sedmerice« obrazovao već u staroj Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata, ili u NDH, ili u novoj Jugoslaviji nakon Oslobođenja pa do 1947, ili – što je najvjerovatnije – od kraja 1950-ih, kada su Dobrača i Traljić izišli iz zatvora. Kako god bilo, ta neformalna skupina bila je samo jedna od stotina sličnih u Jugoslaviji: ljudi koji su imali mnogo zajedničkog povremeno su se sastajali u privatnom krugu i izmjenjivali mišljenje o stvarima do kojih im je stalo. I blizu je pameti da su prije ili kasnije neki katolički teolozi raspravljali na svojim sijelima o katoličanstvu i stanju među katolicima Jugoslavije i svijeta, Hrvati o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Srbi o oslabljenoj Srbiji koja, jedina u Jugoslaviji, ima u svom sastavu dvije pokrajine itd.
U autoritarnim i totalitarnim režimima slična okupljanja i ono što se na njima izgovori drže se u tajnosti, upravo zato što su kritike režima jedna od najčešćih tema. Nužna posljedica jest da takvi »krugovi« nisu debatni klubovi: članovi nemaju suprotstavljene stavove, već slične. Individualne razlike među njima su minorne, dijaloška forma je privid, i svaki puta radi se tek o beskrajnom monologu podijeljenom na različite dionice između više govornika. Kako sam drugdje istakao prisjećajući se takvih povjerljivih razgovora u roditeljskom domu, »bez obzira na broj potencijalnih učesnika u raspravi, u svakoj prilici svi su bili istomišljenici. To je bio ne samo kriterij i preduvjet okupljanja, već i nalog zdravog razuma: izlaganje, pred neistomišljenicima, pogleda suprotnih državno-partijskoj ideologiji moglo je imati krivične posljedice. Sasvim prirodno, iz stavova ‘drugih’ (koji nisu bili tu da ih sami iznesu) odabirali su se oni elementi koji najbolje odgovaraju ‘našim’ argumentima, te smo ‘mi’ uvijek na kraju bivali u pravu.
Za razliku od »kruga Sedmerice«, u krugu mojih roditelja i njihovih prijatelja, odreda Muslimana, nije bilo nijednog islamskog teologa. Bili su to visoki bankovni činovnici, ljekari i univerzitetski nastavnici tehničke struke; za njih je, kao i za moga oca kriptoateista, islam bio kulturno pitanje. Bio je početak 1970-ih, pa je »priznavanje muslimanske nacionalnosti« bilo rekurentna tema; mogli su slutiti da i drugi, na nekim drugim sijelima, vode svoje monologe i dolaze do dijametralno suprotnih zaključaka, ali im nije padalo na pamet da o naravi poretka u kojem su živjeli proćaskaju s nekima od službenika Državne bezbjednosti ili oficira JNA koji su stanovali u našoj zgradi.
Jasno se sjećam njihovih stavova. Tek godinama kasnije shvatio sam koliko su bili naivni i diletantski; svodili su se uglavnom na moralne sudove o političkoj stvarnosti. Izražavali su nezadovoljstvo postojećim stanjem i iznosili ideje o tome kako bi stvari trebalo postaviti, ali je drugi poredbeni korelat ostajao u magli neodređenosti: nije bilo jasno uspoređuju li oni jugoslavensku stvarnost s nekim filozofskim idealom, savršenom državom kao konceptom iz kojeg bi njihove ideje o nužnim promjenama crpile legitimitet, ili s nekim postojećim društvom na koje bi jugoslavenska vlast trebalo da se ugleda. I da me neko pita, ni danas ne znam jesu li moji roditelji i njihovi prijatelji, »muslimanski intelektualci« s početka 1970-ih godina, bili za kapitalizam ili socijalizam, za tržište ili političko odlučivanje u privredi, za autoritarnu vlast ili demokratsku, za sekularnu državu ili teokratiju – ukratko, koji bi ih zamišljeni ili negdje već ostvareni sistem zadovoljio…
Logično je da su »islam i stanje među muslimanima Jugoslavije i svijeta« bili glavne teme rasprave među islamskim teolozima u »krugu Sedmerice«. I bilo bi izuzetno korisno za analizu neuspjeha bošnjačkog projekta, u kojem je islam najvažnija komponenta, da se upoznamo s njihovim pogledima, stavovima, argumentima i zaključcima, kako bismo stekli pregled intelektualne evolucije koja će se u našem vremenu završiti s »politizacijom teologemâ«…
To je, nažalost, nemoguće. U trideset pet godina od propasti jugoslavenskog represivnog sistema nije o pozicijama bosanske uleme, svjetovnih intelektualaca, građanskih političara ili organiziranih aktivista kakvi su bili npr. Mladi muslimani napisana studija iz koje bi se moglo vidjeti kako su unatrag sto pedeset godina shvatali »našu islamsku stvar«. Bez velikog napora saznajemo, kolacijom dostupnih dokumenata različitog profila, kako su hrvatske elite vidjele položaj svoga naroda u staroj i novoj Jugoslaviji, i čime su bile nezadovoljne srpske elite – no kad je riječ o bosanskom muslimanskom subjektu, samo pomoću naporne tekstualne rekonstrukcije možemo naslutiti šta mu je onda smetalo, šta je doživljavao kao nepravdu i za šta se u svojoj borbi zalagao.
S druge strane, budući da je bosanski muslimanski subjekt nakon 1990. zauzeo neke važne instititucije i pozicije koje su mu u jugoslavenskoj partijskoj državi bile nedostupne, i da se našao u prilici da u djelo provodi svoja moralna i politička stajališta, za današnje shvatanje »naše islamske stvari« nije uputna analiza nekadašnjih tekstova već današnje prakse, na koju se povremeno moramo referirati.
Rekonstrukciju počinjem zapažanjem koje sam već iznio u Kritici bosanskog uma, a tiče se krivičnog aspekta borbe za »našu islamsku stvar« u socijalističkoj Jugoslaviji. Činjenica da su neki muslimani bili krivično gonjeni i osuđivani između 1945. i 1983. bitno oblikuje, sve do danas, kolektivnu percepciju o »stanju među muslimanima« u bivšem režimu. Tema koja se ponavlja u bezbroj varijacija jest da su svi osuđeni – od Mladih muslimana preko Alije Nametka i Mahmuda Traljića do optuženih u tzv. Sarajevskom procesu – bili nevini, a procesi montirani. Ovdje ću ponoviti da se u takvom viđenju miješaju dvije dimenzije koje odgovaraju dvjema hipotetičkim situacijama. U prvoj, optuženi su počinili djelo koje nije kažnjivo po današnjim liberalnim i demokratskim shvatanjima niti je sankcionirano današnjim zakonom, ali je bilo kažnjivo prema ondašnjem zakonu. U drugoj hipotetičkoj situaciji, optuženi nisu počinili djelo za koje se terete, ali su službenici Uprave državne bezbjednosti iznijeli fabricirane dokaze ili prisilili neke osobe da lažno svjedoče. Samo u ovom drugom slučaju radi se o »montiranom procesu.
I Mahmud Traljić tvrdi, u spomenutom intervjuu iz 1991, da je optužnica protiv njega bila »iskonstruirana«, ali ne otkriva šta jest radio (osim da je radio »u najboljoj namjeri«). Odgovor na pitanje o boravku u zatvoru završava nedvosmislenom rečenicom: »Ako i nije bilo neke druge koristi od našeg suđenja i zatvaranja, makar su muslimani vidjeli, da ima bar neko ko se zalaže za njihov bolji i srećniji život« – ali ne saznajemo šta je konkretan sadržaj boljeg i sretnijeg života muslimanâ za koji su se on i njegovi saosuđenici zalagali, i da li je takav već ostvaren u nekom od postojećih islamskih društava.
Nismo bolje sreće ni sa Mladim muslimanima: u knjizi koju ovoj ilegalnoj skupini posvećuje Sead Trhulj naći ćemo samo najuopštenije obavijesti, npr. da se na »đačkim sastancima, sijelima, skupovima u muslimanskim kulturnim društvima« razgovaralo »o islamu, njegovoj ulozi u savremenom svijetu, odnosima među islamskim zemljama, odnosu kršćanstva prema islamu; zatim o nevoljama u kojima se nalazi muslimanski narod, o njegovoj budućnosti, o mogućnostima da se političkim organizovanjem utiče na zbivanja u zemlji i da se time postignu ciljevi«[4] – ali ne saznajemo šta su učesnici u tim mnogobrojnim raspravama mislili o pobrojanim temama, kako su ocjenjivali situaciju i do kakvih su zaključaka došli.
Drukčije je s ciljevima: iz sačuvanih dokumenata, jasno je da su Mladi muslimani željeli uspostaviti islamski poredak [5], a kako su se deklarirali kao panislamisti [6], podrazumijeva se da su težili političkom jedinstvu svih muslimana onkraj postojećih državnih granica. Ni jedan ni drugi cilj ne može se ostvariti bez ukidanja postojećeg (komunističkog) poretka i postojeće (jugoslavenske) države, u te svrhe Mladi muslimani ušli su u ilegalu, razvili metode konspirativnog djelovanja i polagali zakletvu da će se »beskompromisno boriti protiv svega neislamskog«[7], pa su tvrdnje o »montiranim procesima« i »neosnovanim optužbama da su rušili ustavni poredak«, kojima nakon 1990. vrve parahistorijska djela posvećena ovoj organizaciji, sasvim groteskne u očima koliko-toliko objektivnog čitaoca. Komunisti su se od 1920. borili, ilegalnim metodama, protiv buržoaskog i monarhističkog režima prve Jugoslavije a zatim i Nezavisne Države Hrvatske; u toj su borbi na kraju bili uspješni, ali su prije toga neki njihovi pripadnici bili osuđeni na smrt a drugi izdržali dugotrajne vremenske kazne. Mladi muslimani su se od 1945. borili, ilegalnim metodama, protiv komunističkog režima druge Jugoslavije; u toj su borbi na kraju bili uspješni, ali su prije toga neki njihovi pripadnici bili osuđeni na smrt a drugi izdržali dugotrajne vremenske kazne. I to je uglavnom sve što može da se kaže o komunističkom proganjanju Mladih muslimana: svaki režim bori se svim raspoloživim sredstvima protiv snaga koje žele da ga sruše.
U svome historijskom revizionizmu, međutim, bosanski muslimanski subjekt proglašava komunistički cilj tj. »komunistički poredak« nelegitimnim, a islamski cilj tj. »islamski poredak« legitimnim i poželjnim; otud komunistički režimi nemaju pravo da se brane, a kada to čine putem pravosuđa, takvi procesi su a priori montirani dok su osuđeni, razumljivo, nedužni! U toj distorziji historijskog suđenja pervertirane su čak i neke osnovne islamske kategorije, kakva je npr. koncept šehida. Šahīd (doslovno »svjedok«, upravo kao grčko μάρτυς koje će dati riječ »martir«) označava osobu koja položi život za svoju vjeru. Iz knjige Ismeta Kasumagića Trinaest muslimanskih šehida [8] saznajemo da se taj status priznaje i jednom od osnivača Mladih muslimana, Esadu Karađozoviću, koji za četiri godine rata nije ni pokušao da se povuče iz zone koju kontroliraju nacisti, ali se »pred kraj rata nastoji povući iz zone koju kontroliše komunistička vojska, pa se u sklopu saniteta pokušava prebaciti u inostranstvo«[9]. U tom pokušaju nestao je kod Murske Sobote, vjerovatno prilikom jednog savezničkog bombardiranja. Šta mu je onda zavrijedilo da se nađe među trinaestoricom koju su »svirepo ubili komunistički zlotvori 1945«, ako se ne zna je li uopšte ubijen ili je naprosto poginuo? U to vrijeme, kao i danas, svaka vlast oružjem sprečava ilegalne prelaske granice; u mjesecima nakon Drugog svjetskog rata hiljade ljudi nastoje da pobjegnu npr. iz Mađarske u Austriju, i mnogi gube život u tim pokušajima, no nije zabilježeno da bi ih neko zbog toga proglasio šehidima. Iako autor kaže za Karađozovića da je on »osnivač mladomuslimanskog pokreta ubijen pri sklanjanju od komunista«, objektivan čitalac lako će zaključiti da je istu sudbinu Karađozović mogao doživjeti i na bilo kojoj nekomunističkoj granici, i da njegov čin nema nikakve veze s borbom za vjeru…
Da, ali bosanski muslimanski subjekt nije takav čitalac! Njega godinama impregniraju alternativnom historijom i pričama o zlim i bezbožnim komunistima koji su (kojeg li skandala!) uspostavili komunistički poredak, podlo sprečavajući Mlade muslimane da uspostave islamski. Uvjerenje u superiornost islamskog morala učinilo je da bosanski muslimanski subjekt izgubi svaki moralni osjećaj, i da gaji odbojnost samo prema neislamskim totalitarnim režimima. On trajno osjeća snažnu empatiju prema tzv. muslimanskim intelektualcima kojima su jugoslavenske vlasti sudile 1983, i smatra taj čin još jednim dokazom da se komunistička država nemilosrdno obračunavala s političkim protivnicima – ali ne nalazi ništa sporno u činjenici da su neki od optuženih u januaru 1983. otišli u Islamsku Republiku Iran, na poklonjenje režimu koji je sedam mjeseci prije toga ubio na ulicama Teherana sedamdeset svojih političkih protivnika… Ko brani »islamsku stvar« ne može počiniti zločin, pa će bez zvaničnog komentara u krugovima bosanskohercegovačkih muslimana ostati, sve do danas, i smaknuća – u ljeto 1988. – više hiljada pripadnika stranaka i organizacija suprotstavljenih režimu Islamske Republike: Mudžahedin-e halk, Tudeh, Fadaian, Rahe Kargar, Komala i PDKI [10].
Samo će nas naizgled skrenuti s teme jedna od brojnih karakterizacija sukoba u Jugoslaviji, koja se posebno tiče Bosne i Hercegovine:
Srpske vojne snage pod zapovjedništvom Slobodana Miloševića brutalno su granatirale hrvatske gradove Vukovar i Dubrovnik. Pretežno muslimanski grad Sarajevo nalazio se pod opsadom i bio izložen neprekidnom bombardiranju. Na drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, osobito onima uz rijeku Drinu, cijela su sela bila poharana a njihovo stanovništvo izmasakrirano tokom akcija koje su Srbi nazivali »etničkim čišćenjem«. Vjerojatno bi bilo bliže istini da to nazovemo »religijskim čišćenjem«. Milošević je bio bivši komunistički birokrat koji se preobrazio u ksenofobičnog nacionalista, a u njegovom protivmuslimanskom ratnom pohodu, kojim je htio prikriti svoju namjeru da Bosnu pripoji »velikoj Srbiji«, većinom su sudjelovali pripadnici paravojnih jedinica nad kojima je on imao apsolutnu kontrolu, ali tako da je to kasnije mogao da »porekne«. Te paravojne bande činili su vjerski fanatici, koji su često dobijali blagoslov od pravoslavnih sveštenika i vladika, a ponekad su im kao pojačanje pristizala i pravoslavna braća, »dobrovoljci« iz Grčke i Rusije. Oni su se posebno potrudili da unište sva svjedočanstva o turskoj civilizaciji; jedan takav zločin dogodio se, recimo, u Banjoj Luci: tokom dogovorenog prekida vatre, i bez ikakve veze s bilo kakvom bitkom, eksplozivom je uništeno nekoliko historijski vrijednih minareta.
U ovom kratkom prikazu nema ničega što bosanski muslimanski subjekt ne bi potpisao, i što nije već desetine puta rečeno u historijskim ili publicističkim djelima čiji su autori sami Bošnjaci. No gornje redove grubo sam istrgnuo iz konteksta: preuzeti su iz knjige Christophera Hitchensa Bog nije velik, štaviše iz poglavlja »Religija ubija«[11]. Hitchens ukazuje na to da su organizirane religije – sve organizirane religije, a naročito monoteističke – nasilne, iracionalne, netrpeljive, da šire rasizam, tribalizam i predrasude, da su okrenute neznanju i neprijateljski nastrojene prema slobodnom istraživanju, pune prezira prema ženama i spremne da zlostavljaju djecu. Navedeni primjer slučajno se tiče zločinaca-pravoslavaca, no knjiga obiluje i drugima, koji dokumentiraju jednako ponašanje pripadnika drugih hrišćanskih denominacija kao i islama. I onda, hoće li se bosanski muslimanski subjekt složiti da (svaka) »religija ubija« ili će nastaviti da ponavlja da je »islam religija mira«? Hoće li prihvatiti glavne zaključke knjige čiji ga već sam naslov Bog nije velik duboko vrijeđa, jer oponira glavnom članku njegove vjere, Allahu akbar? Imamo sve razloge da u to sumnjamo: Hitchens je bosanskom muslimanskom subjektu koristan samo u jednom segmentu, da potvrdi zločine Srba-pravoslavaca nad muslimanima, dok će glavnu njegovu tezu, naime da »religija zatruje sve čega se dotakne« (kako glasi podnaslov knjige u američkom izdanju), odbaciti bez razmišljanja: to možda važi za druge religije, ali ne i za islam…
Ovaj primjer treba sada dovesti, u širokom povijesnom luku, u vezu sa stvarnim a ne hipotetičkim muslimanskim reakcijama. Kada je 1966. objavljen roman Meše Selimovića Derviš i smrt, u Glasniku Islamske vjerske zajednice pojavila se, kako kaže sam autor, nepovoljna recenzija koja »kritikuje moto romana („Svaki je čovjek uvijek na gubitku“) kao grub falsifikat Kur’ana, jer je misao prekinuta upravo pred osnovnom idejom („…osim ako nađe utočište u Bogu“)«[12]. No nikakvu odbojnost prema grubim falsifikatima bosanski muslimanski subjekt ne osjeća kada makazama prekida poemu Skendera Kulenovića »Na pravi put sam ti, majko, izišo«, kako bi pervertirao osnovnu autorovu ideju da je pravi put zapravo put narodnooslobodilačke borbe i revolucije, a ne »put Allahov«.
Koncept »naše islamske stvari« počiva na toj aroganciji, koja različite ocjene istih postupaka ne vidi kao moralni relativizam i selektivnost već ih opravdava kao obznanjivanje istine, uzvišenu misiju u kojoj je sve dopušteno. Kako je svojevremeno pisao Frithjof Schuon, »intelektualni – pa otud racionalni – osnov islama ima kod prosječnog muslimana za posljedicu neobičnu sklonost da vjeruje kako nemuslimani ili znaju da je islam istina pa ga odbacuju iz čiste tvrdoglavosti, ili pak to naprosto ne znaju, pa ih je moguće obratiti pomoću elementarnih objašnjenja; da se neko može bona fide odupirati islamu, to nadilazi njegovu moć imaginacije, upravo zato što se u njegovom duhu islam podudara s neumoljivom logikom stvari«.
Svoje zvjezdane trenutke muslimanska bahatost ipak ne doživljava s bosanskim muslimanskim subjektom, već sa srpskim: s uzvišenim prezirom prema pouzdanim i lako provjerljivim činjenicama, naime da u svijetu ne postoji nijedan ateistički režim koji kažnjava smrću muslimane, a da postoji trinaest islamskih režima koji kažnjavaju smrću ateiste, reis Islamske zajednice Srbije Sead-ef. Nasufović će mirne savjesti izjaviti da je »islam ugrožen od radikalnog ateizma«…
Dugogodišnje upražnjavanje intelektualne gimnastike čiji je cilj da uvjeri mase kako muslimani čine samo dobro dok od drugih trpe nepravde gdje god nisu na vlasti, učinilo je da se socijalni aspekt ove religije ukazuje uglavnom kao licemjerje, dobri stari munafikluk. Islam, kao ni svaka druga vjera, ne obećava udobnost na ovom svijetu, već zahtijeva odricanja koja pravim vjernicima ne padaju teško. Stoljećima su se na munare ljupkih bosanskih mahalskih džamija laka srca uspinjali mujezini da okujišu, dok ih nisu zamijenili zvučnici i magnetofoni, pa zatim laptpopi i audio-fajlovi… Negdje sigurno postoji fetva da to nije štetna novotarija (bid‘a sayyi’a) na kakve je tradicionalni islam veoma osjetljiv, pa je bosanski muslimanski subjekt odlučio da prištedi lični napor a pojača spoljni utisak. No iako je ezan iz zvučnika glasniji i čuje se dalje, on ne poručuje »Tu smo, ima nas…«, nego sasvim suprotno: »Nema nikoga da se uspne na munaru!«. Nimalo paradoksalno, tiranija digitalnih mujezina nastupila je skoro istovremeno s poplavom novih džamija, betonskih čudovišta s najmanje dvije a ponekad i četiri munare, a na svakoj dva a ponekad i tri šerefeta na koja se niko nikada neće uspeti – što pomalo podsjeća na podizanje, u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, križeva i drugih katoličkih obilježja čiji se broj i dimenzije povećavaju kako se broj katolika smanjuje… (Podsjetit ću čitaoca da nijedna od naprava i tehnologija koje muslimanskim vjeroprivrednicima širom svijeta pomažu da izigraju obavezu ezana nije izumljena u islamskim društvima već na bezbožnom i dekadentnom Zapadu; muslimani su ih, kao i tolike druge pogodnosti, ipak rado prihvatili, kako bi uspješnije širili moralno besprekorne vazove protiv bezbožnog i dekadentnog Zapada. YouTube je zakon, a možda i šerijat!)
Licemjerno zaobilaženje tradicije i vjerskih propisa ne ogleda se samo u izbjegavanju fizičkog napora, već i materijalnih odricanja. Odlazak na hadž, koji je jedan od pet stubova islama, obavlja se već stoljećima vlastitim sredstvima (ili, za siromašnije ljude, uz novčanu pomoć prijatelja i dobročinilaca), ali je bosanski muslimanski subjekt uspio da troškove prevali na leđa poreskih obveznika: jedne prilike, iz državnog budžeta izdvojeno je 67 hiljada KM da bi neki uposlenici Ministarstva odbrane i pripadnici Oružanih snaga (dakle povlašteni, a ne siromašni pojedinci!) izvršili ovu privatnu vjersku obavezu. Jednako je i s islamskim vjeronaukom: roditelji-muslimani pošteđeni su troškova vjerske izobrazbe svoje djece, to je preuzela država, pa vjeroučitelji koji muslimanskom podmlatku propovijedaju izbjegavanje alkohola primaju, čiste savjesti, platu iz budžeta što se puni porezom na prodaju alkohola…
Ima i drugih primjera moralnog izopačenja bosanskog muslimanskog subjekta, no za našu temu je važno da te pojave u pravilu ne izazivaju reakcije vrha Islamske zajednice, trajno zabavljenog organiziranjem sistemske podrške Stranci demokratske akcije.
Tako smo se vratili u srce problema: i rekonstrukcije s drukčijom linijom argumentacije, korektno izvedene, doći će do istog zaključka, naime da se danas »naša islamska stvar« sastoji u podršci vjerskih struktura političkim strukturama koje tvrde da se za islamsku stvar zalažu. Njeno najbliže materijalno određenje jest »islamski poredak«, cilj kojem treba prilagoditi političku borbu. Kako je pisao Emin Granov, Mladim muslimanima je vlast bila »najviše i potrebna radi nesmetane uspostave islamskog poretka«. Jer, »tek kada imamo političku vlast možemo nesmetano sprovesti sve odredbe islama u islamskom društvu, javnom i privatnom životu, tek tada možemo nesmetano uspostaviti i islamski duhovni i socijalni sistem«.
Čitalac može prigovoriti da nije korektno današnjim bosanskohercegovačkim muslimanima nekritički pripisivati program i ciljeve koje su Mladi muslimani formulirali prije osamdeset godina, u drukčijem kontekstu. Prigovor ne stoji iz više razloga. Najprije, ciljevi su potvrđeni i pedeset godina kasnije, nakon propasti partijske države: kako je 1991. trijumfalistički ustvrdio još jedan istaknuti član organizacije, Tarik Muftić, »budućnost pripada islamu« koji je »kompletan sistem življenja« i zahtijeva uspostavljanje »Božijih zakona na zemlji, a samim tim determinira i politički život«. Zatim, u novoj Bosni i Hercegovini bošnjačku političku elitu čine, od 1990. do danas, biološki i duhovni potomci Mladih muslimana. Konačno, postoje udruženja koja nastavljaju tradiciju organizacije i veličaju njena postignuća umnožavajući hagiografije »mladomuslimanskih šehida«, a da nikad i nigdje nije formulirana historijska ocjena da je borba Mladih muslimana za islamski poredak bila kriminalna lakomislenost koja je morala rezultirati stradanjem aktera. Naprotiv, najistaknutija ličnost bošnjačke političke klase izjavljuje bez ikakve dvosmislenosti da »Mladi muslimani nisu prošlost nego budućnost, i da je iz njih nastala Stranka demokratske akcije«, i danas glavna bosanskomuslimanska politička snaga .
