Svedoci smo da ljudi umiru, a oni koji prežive imaju doživotna oštećenja organa, možda i čitavih sistema organa.
Svjedok sam posljednje velike pandemije svinjskog gripa, s teškim respiratornim infekcijama izazvanim influenca A virusima. Bješe to godine 2009. Bilo je teško. Nisam mogao da izbjegnem ni sezonske epidemije influence (gripa), koja svake godine odnese desetine hiljada života. Ali, pandemija danas ne može da se uporedi s bilo kojom epidemijom od ranije.
Influenca može da obori s nogu mnogo starijih i ponekog mlađeg. Preda mnom su se ljudi jednostavno gubili, nestajali i umirali u miru i spokoju. Infekcija virusom korona ima drugačiji, dramatičan razvoj bolesti. Iz blage faze naglo i iznenada eskalira u nekontrolisanu fazu oboljevanja više organa. Pacijenti umiru na sasvim drugi, zastrašujući način. U kliničkoj slici dominira vrlo teško kontrolisana „upala pluća”. Teško disanje brzo dovodi do panične reakcije, borbe za svaki udah, a još više za potpuni izdisaj.
Neki pacijenti ulaze u septični šok praćen kolapsom više organa, po život opasnu inflamatornu reakciju pri čemu imuna odbrana aktivira više različitih signal-supstanci. Više vitalnih organa ne može da održi svoje biološke funkcije. Na sve to može da se nakalemi poremećaj koji kliničari nazivaju „šok-pluća”, gdje dolazi do akutnog razaranja plućnog parenhima, živih ćelija svih dijelova plućnog tkiva. Rezultat je ozbiljan, pa i fatalan poremećaj u razmjeni gasova. Posljedice su trajne i ako pacijent preživi akutnu fazu infekcije, i to ne samo pluća, već i drugih organa.
Na pitanje zašto nemamo ni približno efikasan metod za liječenje odgovor je kratak i jasan – mi ne znamo kakav je virus kovid 19.
Najdublji i najsnažniji strah je da ni sam virus ne zna šta je. Javnost nije upoznata ni sa virusima kovid 1-18. Pa, šta onda očekivati od K-20 i K-20+?
I dalje ostaje otvoreno pitanje koji je od njih bio aktivan u kojem dijelu sveta – u kojoj populaciji.
Kliničke slike nisu identične. Čak se i ne podudaraju u mnogim momentima bolesti – onima iz Kine i onima u Italiji, Španiji, Engleskoj. Za SAD još ne znamo. O svemu tome nema javnih izvještaja. Epidemija je na mnogim mjestima i dalje na uzlaznoj putanji, a nigdje nije ugušena.
Kliničarima se nameće i sljedeće pitanje: Da li virus funkcioniše pod kontrolom vlastitog genetskog koda ili je ovaj poremećen (oštećen) – pa je komunikacija između sekvenci u genu prekinuta? Virus se ponaša „iracionalno” bez komande za akcije i cilja infekcije.
Ovo nam nameće i još drastičnije izvedeno pitanje: Kako je do toga moglo da dođe?
I virusi prolaze kroz svoju evoluciju. A to traje. Da li je ovo danas ishitrena posljedica manipulisanja u nekoj ili, još opasnije, nekim labaratorijama?
Genetski inžinjering – KRISPR – možda je negde izmakao kontroli. Dobijeni su bastard naslednici – nelegitimna djeca, koja srljaju poput muve bez glave. A ta su najopasnija.Neuračunljiva, pa prema tome i nepredvidljiva.
Ali, i bastardi imaju očeve. Nažalost, najčešće nepoznate.
Ko je ovde i gdje bio začetnik rađanja virusa smrti – pokazaće vrijeme. Dotle će virus (na lat. otrov) da hara diljem planete?
Na kraju cijele ove priče ostaje bez odgovora pitanje: Ako imamo više „degenerisanih” kovida 19, za koji ćemo dobiti vakcinu?
Ja sam, ipak, genuini kliničar. I to iz kategorije onih što malo znaju, ali podosta mogu – nepopravljivih optimista – hirurga. Za nas je uvijek bila deviza – i nad popom ima pop. Neko će i ovome prinjeti kandilo, njemu će kolege, srodni, zapaliti tamjan. I pošto sam Srbin, od majke Topličanke rođen i oca Srbina s Korduna začet, ostajem tvrdoglavi inadžija.
Čak sam i sa srpskim arhajskim genom u krvi, pa zato vjerujem da ćemo i s ovom pošasti izaći na kraj. Cijena je visoka, ali svijet ostaje. Srpski narod opstaje. Samo, strpljenja i discipline mora biti. Moramo da koristimo jedino sredstvo koje imamo na raspolaganju. Izolaciju svakoga od svakog. U ovom momentu čovjek mora da bježi od „otrova”. Prije ili kasnije naći ćemo protivotrov.
Akademik, doktor medicine,
Geteborg, Švedska
