Hil nagrađan za služenje (u) Beogradu

Hil je, ne čekajući da prođe odgovarajuća vremenska distanca odmah uskočio u novi angažman sa Srbijom, u kojoj je do juče bio ambasador, preko Pupin incijative…


Piše: Biljana Jovićević

Ako ima išta korisno u drugom mandatu aktuelnog američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump), to je što je do kraja ogolio i normalizovao političku korupciju. Da ne bude zabune, bilo je korupcije i ranije, samo je morala vještije da se pokriva kroz određene pravno-političke zavrzlame i mehanizme koji su joj, koliko toliko, davali legalitet preko takozvanih „check and balances“ (provjera i kontrola). To je, uz ostalo, dominantno služilo kao paravan preko kojeg su zapadni donosioci političkih odluka mogli nesmetano da ponavljaju fraze o demokratskim normama, standardima, vrijednostima i vladavini prava, koje je potrebno da implemntiramo i mi – u nedemokratskim društvima, stabilokratijama, hibridnim i/ili autoritarnim režimima.

U tome su im, dakako, pomagale i nevladine organizacije na terenu. One su, što bi se reklo „do mile volje“, mogle, aposlutno s pravom, da kritikuju ponašanje i nedemokratske prakse ovdašnjih političkih aktera. To, istina, jeste njihov primarni posao, ali su žmurile/žmure, na nedemokrtske prakse, kako se to kolokvijalno kaže „naših zapadnih partnera“. Potezi Trampove administracije i u prvom i u drugom manadatu, a posebno genocid u Gazi, najočigledniji su primjer takve prakse.

Prakse koja je otvoreno otkrila demokratske deficite, etičke i moralne anomalije, kako političkih lidera na Zapadu tako i civilnog sektora (čast izuzecima) i na Zapadu i kod nas. Ogolilo je vješto skrivanu činjenicu da principi, standardi i norme, važe samo ako oni koji ih krše nijesu “naši” ili sa “nama”- ako jesu – onda su te vrijednosti rastegljivi pojmovi koji se prilagođavaju po nahođenju i potrebama “naših”.

Skoro će dvije godine od kada Izrael, nakon terorističkog napada Hamasa 7. okobra 2023, uz neselektivnu podršku sadašnje, ali i prethodne, američke administracije, brutalno izvodi etničko čišćenje Palestinaca u Gazi, i u manjoj mjeri, ili sofisticiranije, na Zapadnoj Obali. Prema još uvijek važećem međunarodnom pravu, tamošnja nelagalna izraelska naselja (nastala tako što su Izraelci nasilno okupirali/okupiraju palestinske teritorije na Zapadnoj Obali i protjeruju, a sve češće i ubijaju Palestince) – upravo je posjetio treći u komandnom lancu SAD-a, nakon Tampa i Džejdi Vanca/JD Vance, predsjedavajući Predstavničkog doma Kongresa, Majk Džonson/ Mike Johnson. Posjeta je stigla baš u vrijeme kada su izaelske vlasti pustile iz kućnog pritvora Jinona Levija (Yinon), kojeg su EU i prethodna američka administracija sankcionisale zbog ubistva palestinskog aktiviste i nagrađivanog filmskog autora, Avde Hatlana (Awdah Hathaleen) i zlostavljanja Palestinaca – kao i vrhunca destrukcije, gladi i razaranja u Gazi, koje je prema stručnjacima za genocid, ispunilo sve pravne standarde da se okvalifikuje kao zločin genocida. Dodajmo i da je, u sjenci Gaze, na Zapadnoj Obali od 7. oktobra ubijeno preko 1000 Palestinca, od strane nelegalnih izraelskih doseljenika, i da izraelske vlasti rijetko, ako ikad, reaguju i to, prema tvrdnjama medija, da zaštite nasilne doseljenike. Pomenutog upravo puštenog Jinona Levija, nova Trampova administracija skinula je sa liste sankcinisanih jer je “naš”.

Reakcije ostalih na Zapadu na temeljnu destrukciju Gaze, poput, prije svega EU, kao političkog entiteta, Velike Britanije, kao i civilnog sektora (izuzimajući pojednice u svim slučajevima) bile su gotovo nepostojeće, naročito ako ih, recimo, uporedite sa reakcijima na invaziju Rusije na Ukrajinu. Opravdanje da to nijesu iste stvari, pa ćemo zatvarati oči, pred zločinima nad civilima u Gazi, jer ih 7. oktobar opravdava, ma koliko brutalni bili, samo su umanjili moralni i etički kapacitet EU i ostalih da, u očima tolikog broja desničara širom svijeta – opravdano stoje u zaštitu Ukrajine.

Malo i o našoj zapadnoj građanskoj principijelnosti

U skladu sa navedenim “principijelnim” ponašanjem naših zapadnih partnera, ovdašnje organizacije koje se bave ljudskim pravima, u proteklom su periodu, uglavnom (opet čast izuzecima) prešutjele live streaming zločina i etničkog čišćenja Gaze, sve do momenta dok ni zapadni “policymakers-i” više nijesu mogli okretati glavu na drugu stranu, jer su čak i njih, uznemirili jezivi snimci neuhranjene umiruće djece (više, usuđujem se reći, zbog toga kako će ih istorija zabilježiti u tom kontekstu, nego zbog osjećaja savjesti). Kao i EU & co, i naši su ljudsko-pravaški aktivisti, o političarima da ne govorimo, okretali glavu na drugu stranu uz, za savjest (ko je ima) više nego prigodno obrazložnje– čistimo prvo svoju kuću, to je daleko, neka se time bave drugi. Kad je “progledala” EU – “progledali” su i ostali aktivisti, pa i naši, ispostavilo se ne zbog principa odbrane ljudskih prava i međunarodnih humanitarnih normi, na koje se često pozivaju, već u skladu sa, sramotnim standardima donosilaca političkih odluka na Zapadu.

Gaza i novi live počinjeni genocid odjednom nijesu daleko i rezervisani samo za statističke priloge medija od 2 minuta u rubrici svijet.

“Kao da su ona umiruća i izgladanjela djeca, žene i muškarci, odjednom, preko noći ili za par dana postali uznemirijuće jezivi za gledanje” – sažeo je kultni američki komičar Džon Stujart (Jon Stewart), jedan od velikog broja prominenetnih Jevreja širom svijeta koji su od početka i konstantno upozoravali na razmjere zločina u Gazi, u razgovoru za novinarom i autorom Piterom Bejnartom (Peter Beinart), takođe američkim Jevrejom, ili, kako bi ga do juče nazvali i mnogi zapadni donosioci političkih odluka „a self-hating Jew“ (Jevrej koji mrzi svoje).

Snimci izgladnjele i bolesne palestinske djece postali su toliko uznemirujući i brutalni da je čak i Donald Tramp – iako je procurilo da je izraelskom premjeru Benjaminu Netanjahu rekao „radite šta god treba“ – na direktno pitanje novinara, da li vjeruje Bibijevoj tvrdnji (kojeg je Međunarodni sud /ICC optužio za ratne zločine, a zbog čega je Trampova administracija sankcionisala sud i sudije) da „nema gladi i izgladnjivanja Palestinica u Gazi“ – kao medijski mag, a ne zato što mu je stalo do Palestinica (sjetimo se da planira Gazu pretvoriti u rivijeru što je i dočarao videom sa sobom i Netanjahuom u ulozi glavnih gostiju) – morao priznati da „se one slike gladnih ne mogu fingirati“.

Dakle, Tramp je priznao i obećao drugi način dostave hrane, umjesto notorne američko-izraelske Gaza Humanitarian Fondation (GHF) koja je zahvaljujući zviždaču, američkom vojnom veteranu i bivšem pripadniku specijalnih Zelenih beretki Toniju Agilaru (Tony Aguilar) demaskirana i potvrđena kao plaćeničko – obavještajna krinka, a ne humanitarna organizacija za dostavu hrane. Tramp je to rekao, između ostalog, zato što su njegovi glavni medijski uticajni MAGA-a proponenti, podržavaoci i desničari počeli da otkrivaju u svojim uticajnim i gledanim programima šta se zaista dešava u Gazi. Ironija je, isto kao i u slučaju Trampa, ne zato što im je stalo do Palestinaca, nego zato što su antisemite, na šta opravdano, svoje prijatelje ljevičare upozorava jedan od najboljih novinara današnjice Mehdi Hasan, koji je zbog kritike izraelskih zločina u Gazi, čim su postali očigledni, skinut iz udarnog termina (primetime) sa liberalnog i najviše lijevog od američkih mainstream medija – MSNBC-a, te prebačen u manje gledani termin. On je uzvratio napuštanjem i formiranjem nezavisnog Zeteo- medija koji je za godinu dana prešao preko milion pretplatnika. Uz ostala prominentna imena koja se na Zeteo-u pojavlju, jedna od glavnih koleginica mu je, još jedna prominentna kritičarka izraelske politike (kao i neoliberlnog kapitalizma i štete koju je nanio čovječanostvu) kanadska profesorica Naomi Klajn (Klein).

Kopča Gaze sa Hilom, Balkanom i zapadnim vrijednostima

Dug, ali potreban uvod za konstataciju – da je žalosno što je zapadni dio čovječanstva, i oni koji teže tom korpusu, oličen u klasičnim medijima i donosiocima političkih odluka – kasno, veoma kasno, javno priznao ono što su toliko dugo pokušavali sakriti, pod izgovorom borbe protiv antisemitizma i „radikalnih desnih ludaka“ (među kojima su i prominentni Jevreji poput senatora Bernija Sandersa i ostali već pomenuti) i to tek nakon što se zlo počinjeno uz našu šutnju više nije moglo sakriti – i da ironija bude veća, u velikoj mjeri, zahvaljući upravo uticijanim desnim antisemitama.

E sad – kakve veze ovo ima sa naslovom i ličnosti – regionu prevashodno poznatoj kao (doskorašnji) američki ambasador u Beogradu, Kristofer Hil (Christopher Hill) mada je prije toga bio i dugodišnji diplomata i operativac različitih američkih administracija na Balkanu (i na drugim mjestima, posebno Dalekom istoku)?

Direktne nema, ali posredne ima i te kako! Pokazuje još ranije uspostavljni sistem (zapadnih) vrijednosti- istinu i zablude o njima.

Naime, najočigledniji, najboljniji i najsramniji primjer današnjice ogledalo je danas otvoreno posrnulih zapadnih vrijednosti – do kojih nam je, navodno, toliko stalo. U sistemu, koji je Trampov trgovačko-reketaški-način vođenja politike i biznisa ogolio do koske licemjerje Zapada, ambasador Kristifer Hil više ne mora da se, forme radi, kako bi ranije, neko vrijeme vrati na, recimo, univezitetsku poziciju, odakle ga je iz diplomatske penzije i vratio u politiku bivši predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) i smjestio u ambasadu najproblematičnije, najveće i najuticajnije države regiona. Države koja i u ratu i miru, u posljednje tri i po decenije, podriva stabilnost i prosperitet regiona – Srbije – da se on sam ne bi morao baviti Zapadnim Balkanom.

Komentari i očekivanja tada su, uključujući i od potpisnice ovih redova, a imajući u vidu njegov pređašnji diplomatski angažman na Balkanu (Sjeverna Makedonija, pregovori Kosovo, Bosna) bili oprezno optimistični, ali se ispostavilo – sasvim suprotno od očekivanog. Umjesto raskida sa toliko puta dokazano pogrešnom i štetnom politikom povlađivanja (complacent) stabilokratijama i autoritarnim liderima, u konkretnom slučaju predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučiću, od strane specijalnog izaslanika Stejt dipartmenta (State Department) za Zapadni Balkan, Gabrijela Eskobara (Gabriel Escobar), Hil je samo nastavio gdje Eskobar, kad je konačno otišao, stao.

Za mandata u Beogradu, ambasador Hil je često zvučao kao da on, za razliku od svojih kolega, američkih ambasadora u Prištini i Sarajevu, zastupa potpuno drugačiju politiku američke administracije prema regionu, što je često bilo predment analiza, a tu i tamo i kritika. Navodno se branio tako što je na pojedinim zatvorenim kružocima, upitan o tome, tvrdio da je njegov glavni zadatak da osigurava da Vučićeva Srbija redovno isporučuje oružje Ukrajini za zaštitu od pune ruske agresije – i da on to izvršava.

To što je Beograd, ruska ispostva za širenje malignog uticaja režima Kremlja na Balkanu, i centar za podrivanje stabilnosti makar tri države regiona, uključujući i Crne Gore (kao i BiH i Kosova), koju EU i pored brojnih očiglednih falinki, navodno upravo zbog toga pokušava „navrat-nanos“ što prije ugurati u blok – Hila, kao zastupnika američke administracije, niti u vrijeme Bajdenove administracije, kada je Rusija bila protivnik, još manje u vrijeme Trampove – kada je Rusija – yes/no protivnik, a njen lider Vladimir Putin, Trampov uzor i „tiha patnja“- ne dodiruje. Jednako je malo bio zainteresovan za ljudska prava građana Srbije koji se protive Vučićevom režimu, a koji su to iskazali u impresivnim brojkama tokom mjeseci masovnih demonstracija i brutalnog obračuna za demontrantima naročito nakon neslavnog posljednjeg 28. juna.

Vjerovato je stalno bio fokusiran na osiguravanju isporuka oružja Srbije – Ukrajini, bez obzira što je sama Trampova administracija sabotirala predsjednika Volodimira Zelenskog i ukrajinsku odbranu svojih terotorija, blokirajući čak i vojnu pomoć koju im je prethodna američka administracija odobrila, osigurala i opredijelila, i tako opstruirajući ih sve dok je čak i njemu postalo jasno da podilaženje Putinu šteti njegovom rejtingu i ugledu mirotvorca, koji očajnički želi da se domogne Nobelove nagrade za mir.

U skladu sa Trampovim novo-uspostavljenim neskrivenim modelima Hil je, ne čekajući da prođe odgovarajuća vremenska distanca odmah uskočio u novi angažman sa Srbijom, u kojoj je do juče bio ambasador, prekop Pupin incijative. Kako je objavila nezavisna Pupinova incijativa, formirana u oktobru 2023., na svečanosti kojoj je Hil u kapacitetu ambasadora prisustvovao i govorio, zajedno za tada premijerkom Srbije, danas predsjednicom Skupštine, Anom Brnabić, cilj je – prema riječima osnivača, politikologa Vuka Velebita, bolje povezivanje SAD-a i Srbije, „koje će u centru imati zastupanje srpskih interesa kao novog patriotizma“. Organizacija je ovo koja „želi novi narativ u odnosima dvije države“.

Najavljući novu poziciju Hila u Pupinovoj incijativi – kao višeg savjetnika u ogranizaciji, navedeno je da je njegov angažman još jedan korak ka „jačanju našeg prisustva u Vašingtonu u spoljnopoljitičkim krugovima pripadnika obje stranke. Ovim Pupinova incijativa nastavlja svoju dvopartijsku misiju jačanja odnosa Srbije i SAD-a kroz saradnju sa repubikancima i demokratama“, stoji u objavi nakon koje slijedi biografija Hila.

Hil nastavljač prakse Montgomerija & co. na Zapadnom Balkanu i šire

Hil nije rodonačelnik političko-poslovnih veza američkih diplomata na Balkanu. Počasno mjesto tu svakako zauzima takođe američki ambasador Vilijam Montgomeri (William Montgomery) i njegova supruga Lin. Činjenice sabrane o Montgomerijevom političkom poslovanju na Balkanu, a čiji je golub pismonoša za pisanje zagrebačkog Nacionala o takozvanoj duvanskoj aferi, za koju su optuživani premijeri Milo Đukanović i Zoran Đinđić, bio upravo Gabrijel Eskobar, tada sitniji operativac SAD-a, možete pronaći u tekstu Jovane Gligorijević u beogradskom Vremenu iz 2010. Među ostalim i to, kako je suprotno zvaničnoj politici SAD-a, Montgomeri zagovarao raspad BiH jer je, kako je tvrdio „neminovan“. Poslovi njegove supruge, u kojem je spajala nespojivo, takođe su podrobno opisani u Vremenu 2006. godine iz pera Momira Turudića.

Godinama su svi tako rado, s pravom naravno, upirali prst u bivšeg njemačkog kancelara i lidera socijldemokrata Gerharda Šredera (Schroeder) i njegovo predsjedavanje i učešće u bordovima direktora Gazproma, Rosnefta i Nord StreamAG (Sjeverni tok) ruskih energetskih giganata, jer je zbog ličnog profita izdao zapadne vrijednosti. Zatim žestoko kritikovali bivšeg britanskog premijera Tonija Blera (Tony Blair) zbog savjetodavne uloge Vučiću (mada ne samo zbog toga). Bivša pokojna, američka državna sekretarka Medlin Olbrajt (Madeline Albright) bila je prinuđena da odustane od poslovnih poduhvata u telekomunikacijskom biznisu na Kosovu, nakon pritiska i pisanja The New York Times-a, o potencijalnom konfliktu interesa, a kanadska firma bivšeg komandanta NATO-a, generala Veslija Klarka (Wesley Clark) odbačena je od kosovskog parlamenta iz istih razloga (Kosovo je imalo negativno iskustvo sa korupcijom, koja je okončana sudskom presudom, oko izgradnje autoputa sa američkim građavinskim gigantom Behtelom/Bechtel čiji je predsjednik borda bio bivši ambasador SAD-a na Kosovu, Kristofer Del/Christopher Dell).

Dakle nije da nije bilo pokušaja i uspjeha u političko-poslovnim transakcijama, ali se to radilo znatno sofisticaranije, a ponekad, kako vidimo iz navedenih primjera, moralo se i odustati od nekih biznis angažmana, ili snositi političke posljedice.

Tramp ( i njegova familija) je međutim pokazala da se to više ne mora.

Amerika ima zakon o lobiranju, i svi lobisti za druge države i entitete se moraju registrovati po zakonu. Javna je međutim bila tajna da postoje vrlo upsješne šeme za zaobilaženje te obaveze. Kada je američki demokrataski senator Bob Menendez početkom ove godine osuđen na 11 godina zatvora, zbog toga što je uhvaćen u korupciji, tako što mu je mito, između ostalog u novcu i zlatim polugama pronađen sakriven kod kuće, Džon Stjuart je uradio komičan segment pitajući se da li je, sad već bivši senator, zaista toliko glup (čovjek koji je inače „džentlmenski“ i bezuspješno pokušao na sudu, krivicu svaliti na svoju suprugu), kad postoje „legalni“ načini korupcije za američke donosioce političkih odluka, te pojasnio kako sistem funkcioniše.

Drugi pak demokratski političar uhvaćen sa „rukama u medu“ je još aktuelni gradonačelnik Njujorka (New York), bivši šef policije “velike jabuke“ Erik Adams (Eric) kojeg su Turci, između ostalog, podimićivali i na smiješne načine – avionskim kartama biznis klase kojima je letio iz Njujorka za Južnu Ameriku preko Istanbula, i kojeg je od optužbi jedostvno zaštitilo to što je promijenio stranu i postao „BFF“ (dobar prijatelj) aktuelnog američkog predsjednika, koji, kao i u svom slučaju, odnosno slučajevima, tvrdi da je riječ o političkom progonu.

Da ne bude zablude, zbog navedenih primjera, Hila niko ne optužuje za slične radnje, naročito ne zbog angažmana u nezavisnoj organizaciji poput Pupinove incijative, ali se daje kontekst za soft i hard varijante političko-poslovnih odnosa, iza kojih se ne tako rijetko krije politički uticaj.

U skladu sa tvrdnjom na početku – ako ima išta korisno u Trampovom upravljanju zapadnom civilizacijom sa pozicije „lidera slobodnog svijeta“ (jer teško je bilo šta drugo zaključiti imajući u vidu koliko ga se lideri EU plaše ili koliko mu šef NATO-a nepristojno ulaguje) je to što je ogolio suptilne političke mehanizme koji su, umjesto za istinsko širenje demokratskih vrijednosti zapadne civilizacije u regionima poput Zapadnog Balkana, mada ne isključivo ovdje, više služili ličnim interesima donosicilaca političkih odluka, koji su se lako prilagođavali igračima balkanskog kalibra.

Nije samo SAD-e, pred litijumom su i EU standardi podložni balansiranju

Skoro da zaboravismo posljednji potez prethodnog njemačkog kancelara– Olafa Šolca (Scholz) na Balkanu, Memorandum o saradnji sa Vučićem, prošle godine – u toku ili u svrhu predizborne kampanje u Njemačkoj, kojeg je opet beogradsko Vreme precizno i suštinski nazvalo Litijumski sporazum.

Šolcu pak nije pomoglo na izborima, ali Vučiću za sada pomaže.

I u Americi, Trampu za sada ide bez većih problema ili bez ozbiljnije pobune demokrata. Ipak, što se samog Njujorka tiče, srca liberalne Amerike koju volimo – stvari stoje ovako: i pored najbrutalnije kampanje protiv njega, u koju su jednako koliko i republikanci i Tramp (i sam Njujorčanin) bili uključeni i establišment demokratske stranke, izuzimajući ekipu oko Bernija i AOC (zastupnica Aleksandrija Okasio Kortez/Alexandria Ocasio Cortez), te ogromne finansijske pomoći AIPC-a (moćni jevrejski lobi koji podržava vlast Izraela) – progresivni kandidat Zoran Mamdani (Zohran), musliman azijsko-afričkog porijekla ubjedljivo je pobijedio na unutar-stranačkim izborima za gradonačelnika u gradu, u kojem živi najveći broj Jevreja na svijetu – van Tel Aviva. I ne samo to, prema posljednjim istraživanjima za izbore koji će se održati u novembru, i pored nastavka kampanje protiv njega, u nedostatku svih drugih argumenta, bazirane na antisemitizmu (iako ima podršku svog glavnog protivkandidata iz demokrata, koji je Jevrej) Zoran Mamdani, sin filmske autorice Mire Nair, i univerzitetskog profesora i naučnika Muhameda Mamdanija, ubjedljivo je najpopularniji kandidat kod jevrejske zajednice u Njujorku, prenosi Antena M.

Kad je Hil i Balkan u pitanju, za početak, ohrabruju logična pitanja građana postavljena ispod objave o njegovom angažmanu u Pupin incijativi. Da li je dovoljno – nije – ali pokazuje da ljudi vide i prepoznaju. I to je, ipak, nešto.

(Politika.ba)