Zamislite da bošnjački politički lideri usvoje rezoluciju o pripajanju Sandžaka Bosni i Hercegovini, da prijete otimanjem dijelova Srbije i Hrvatske, pozivaju na klanje sto Srba za jednog Bošnjaka, a zatim bez posljedica preuzimaju najviše državne funkcije. Upravo u toj nemogućoj slici krije se odgovor na moguću priču o Usamljenoj ljepotici.
Samo zamislite…
Zamislite da lideri najvećih bošnjačkih političkih stranaka sastave rezoluciju o prisajedinjenju Sandžaka Bosni i Hercegovini.
Zamislite da sjednica lokalne skupštine u Novom Pazaru počinje himnom Bosne i Hercegovine, dok se iza govornice vijore državne zastave BiH.
Zamislite svakodnevne prijetnje da će dijelovi teritorija Srbije i Hrvatske jednog dana biti pripojeni Bosni i Hercegovini.
Zamislite bošnjačke političare koji govore o klanju i istrjebljenju Srba i Hrvata, a zatim bez ikakvih posljedica nastavljaju obavljati svoje funkcije. Zamislite da neko sa skupštinske govornice iz Sarajeva zatraži smrt stitinu Srba za jednog Bišnjaja i onda postane predsjednik BiH. Zamislite da taj isti predsjednik BiH provodi mladost na snajperskim položajima oko opkoljenog Beograda, dok se zalaže za Bosnu od Crnog do Jadranskog mora.
Zamislite samo
Zamislite bošnjačke političke prvake koji pišu ustavne reforme Srbije ili Hrvatske, određuju njihov izborni zakon, zahtijevaju posebne izborne jedinice za Bošnjake u tim državama, propisuju kojim će jezikom govoriti njihovi građani, kako će se moliti Bogu i kakvu će historiju učiti njihova djeca.
Zamislite rušenje pravoslavnih i katoličkih crkava kao dio političkog projekta.
Koliko bi trebalo da Evropska unija, NATO, Vijeće Evrope i cijeli demokratski svijet reagiraju? Koliko bi sati, da ne kažem minuta, prošlo do prvih vanrednih sjednica, rezolucija, sankcija i dramatičnih upozorenja o ugroženom miru na Balkanu?
Sada otvorite oči.
Jer upravo ono što bi u bošnjačkom slučaju predstavljalo međunarodni skandal, decenijama prolazi kao politička svakodnevica kada dolazi iz susjedno-komšijskog velikosrpskog i velikohrvatskog projekta.
A zašto vam sve ovo pišem?
Horor-bajka o “Usamljenoj ljepotici”
Ovo je priča o jednoj maloj džamiji u Župi kod Trebinja koja daleko nadilazi granice jednog sela. Ona govori o karakteru politike koja iza sebe ostavlja spaljene bogomolje, razorene živote i kolektivno uvjerenje da će vrijeme izbrisati tragove nasilja.
Naime, na ulazu u Bosnu i Hercegovinu iz pravca Nikšića stoji džamija koju narod zove Usamljena ljepotica.
Šest puta srušena. Čitajte. Šest puta.
Sedam puta podignuta.
Njena historija traje gotovo pet stoljeća. Prvi put planula je krajem sedamnaestog stoljeća u vrijeme mletačko-osmanskih ratova. Novo rušenje uslijedilo je 1807. godine, zatim tokom bitke na Grahovu 1858, potom 1914. godine. Sredinom dvadesetog stoljeća premještena je zbog izgradnje željezničke pruge, a 1993. godine pripadnici Vojske Republike Srpske i JNA sravnili su je sa zemljom.
Svaka obnova predstavljala je mnogo više od građevinskog poduhvata. Svaki novi kamen govorio je da vjera, sjećanje i pripadnost prostoru imaju duži vijek od mržnje koja ih pokušava zatrti.
I upravo tu dolazimo do pitanja koje se uporno zaobilazi.
Koliko puta jedna bogomolja mora biti spaljena da bi društvo priznalo obrazac? Kakva je to silna, gotovo onostrana, đavolska mržnja koja traje vijekovima?
Koliko puta isti narod mora obnavljati svoje džamije da bi neko izgovorio jednostavnu istinu kako rušenja nisu bila slučajnost, nego dio organizovane politike etničkog čišćenja prostora od ljudi, njihove kulture, naslijeđa i njihovog pamćenja?
Župska džamija nikada nije predstavljala vojni cilj. A kako bi i mogla? Njena munara nije nosila topove. Njeni zidovi nisu vodili bitke. Ona je predstavljala prisustvo jedne malene zajednice, a upravo je to mnogima smetalo kroz različita stoljeća.
Nije ovo (samo) o džamiji
Rušenje bogomolja uvijek počinje mnogo prije eksploziva.
Počinje riječima.
Počinje ideologijom.
Počinje uvjerenjem da neko ima veće pravo na zemlju, na svijet, na zrak, na život u konačnici, veće pravo od svojih komšija.
Počinje pričama o historijskim teritorijama, svetim prostorima, prirodnim granicama i narodima kojima pripada sve što vide.
Kada takva politika sazri, eksploziv predstavlja tek završni čin već davno napisanog scenarija.
Bosna i Hercegovina danas ponovo sluša upravo taj jezik.
Ponovo se crtaju granice.
Ponovo se pišu deklaracije o tuđim teritorijama.
Ponovo se određuje ko, i koliko, i kako predstavlja koji narod.
Ponovo se sanjaju prekrajanja karata.
Ponovo se osporava država, njene institucije i njen ustavni poredak.
Teorija nadvremenskog sabura
Istovremeno, od Bošnjaka se očekuje beskrajna strpljivost, nadvremenski sabur, gotovo monaška šutnja i trajna spremnost na nove ustupke kako se neko ne bi uvrijedio.
Takva logistička mehanika submisivnosti nikada nije donosila mir.
Donosila je samo novu dozu ohrabrenja onima koji granice doživljavaju kao privremeno stanje.
Zbog toga Usamljena ljepotica predstavlja mnogo više od džamije.
Njena munara podsjeća da Bosna i Hercegovina traje zahvaljujući ljudima koji su nakon svakog razaranja ponovo uzimali kamen u ruke umjesto oružja.
Njenih šest rušenja nisu proizvela mržnju u Bišnjaka.
Sedma gradnja proizvela je dostojanstvo.
U tome leži njena najveća snaga.
I zato svako ko danas govori o novim podjelama Bosne i Hercegovine, novim teritorijalnim prekrajanjima ili novim političkim ucjenama, prije toga bi trebao otići u Župu kod Trebinja i nekoliko minuta stajati ispred džamije koja je reinkarativno nadživjela carevine, ratove, vojske i ideologije.
Možda bi tada shvatio da se zemlja osvaja mnogo teže nego što se ruši, a da se dostojanstvo jednog naroda nikada ne može zatrpati šutom njegovih bogomolja.
Bošnjaci su čudo svijeta i blago sabura. Čuvajmo ih jer su i naš identitet!
(politika.ba)